Pitanje:
Živim u Dubaiju i
ovdje je prisutan veliki broj šija. Oni tvrde da je izvođenje tradicionalnog
rituala tzv. ''matam'' na 9. i 10. Muharrem nešto ispravno i dokaz naše ljubavi
prema hazreti Husejnu i hazreti Jakubu. Također govore:
''Hazreti Jakub,
alejhis-selam, je plakao i govorio :'' O Jusufe, tugo moja!'', toliko je plakao
da je oslijepio pa su mu njegovi sinovi kazali: '' Ako nastaviš tako plakati
teško ćeš oboljeti i umrijeti .'' Onda im je hazreti Jakub, alejhis-selam,
rekao: '' Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono
što vi ne znate.'' (pogledati prijevod značenja sure Jusuf, ajet 84-86)
Molim vas da mi
odgovorite da li je udaranje u prsa ispravno ili pogrešno?
Odgovor:
Zahvala Allahu,
Ono što šije rade
na dan Ašure od udaranja u prsa, šamaranja obraza, udaranja lancima po
ramenima, rezanje glava mačevima da bi pustili krv su novotarije koje nemaju
osnova u islamu. Ove stvari su zlo koje je zabranio Poslanik, sallallahu alejhi
we sellem i nije propisao za svoj ummet niti jednu od ovih stvari i njima
sličnih kako bi se obilježavala smrt vođa ili gubitak mučenika, bez obzira
kakav oni status imali. Tokom Poslanikovog, sallallahu alejhi we sellem, života
mnogi od starijih ashaba su ubijeni i on je tugovao zbog njihovog gubitka, kao
što su Hamza ibn 'Abdul-Mutalib, Džafer ibn Ebi Talib, Zejd ibn Haris i
Abdullah ibn Revahah, ali nije činio niti jednu od stvari koje ovi ljudi čine.
Da je to bilo nešto dobro , on, sallallahu alejhi we sellem, bi to činio prije
nas.
Jakub, alejhi
s-selam, nije udarao u svoje grudi niti je grebao svoje lice ili prolijevao
svoju krv ili uzeo dan gubitka svoga sina Jusufa kao dan žalosti ili praznik.
On se prisjećao svog izgubljenog sina i osjećao tugu i bol zbog toga, a ovo je
nešto za šta ga niko ne može okriviti. Ono što je zabranjeno jesu one radnje
koje su preuzete u nasljedstvo još iz džahilijeta, a koje je islam zabranio.
Buharija (1294) i Muslim
(103) bilježe da je Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu anhu, rekao:
'' Poslanik, sallallahu
alejhi we sellem, je rekao: '' Nije od nas onaj koji se udara po obrazima,
cijepa otvore košulje i poziva u džahilijet.'' ''
Ova, za osudu,
djela koja šije rade na dan Ašure nemaju nikakvu osnovu u islamu. Poslanik,
sallallahu alejhi we sellem, ih nije radio, kao ni jedan od njegovih ashaba.
Niti jedan od ashaba nije radio pomenuto ni kada je Poslanik, sallallahu alejhi
we sellem, ili neko drugi umro, iako je gubitak Muhammeda, sallallahu alejhi we
sellem, bio veći nego li smrt el-Husejna, neka je Allah zadovoljan njime.
Hafiz Ibn Kesir,
neka je Allahova milost na njega, je rekao:
'' Svaki musliman treba da tuguje zbog
ubistva el-Husejna, neka je Allah zadovoljan njime, jer je on bio vođa
muslimana, jedan od učenjaka među ashabima, i sin kćerke Allahovog Poslanika,
sallallahu alejhi we sellem, koja je bila najbolja od njegovih kćerki. On je
bio odani Allahov rob, hrabar i velikodušan čovjek. Ali nema ništa dobro u
onome što čine šije izražavajući na taj način svoj bol i tugu, gdje se veći dio
toga čini s ciljem pokazivanja. Njegov otac (otac Husejna) je bio bolji nego
Husejn, ali šije ne uzimaju njegovu smrt kao godišnjicu kao što to čine sa
smrti el-Husejna. Njegov otac je ubijen u petak kada je napuštao džamiju
poslije sabah namaza, 17. Ramadana 40.
godine po Hidžri. Osman je bio bolji nego Ali prema ehli-sunnetu
ve'l-džema'atu, a on je ubijen pod opsadom u svojoj kući u mjesecu Zul-Hidžetu
36. godine po Hidžri, ubijen je tako što su mu prerezali grlo od jedne vratne
vene do druge, ali ljudi nisu uzeli njegovu smrt kao godišnjicu. Omer ibn el-Hattab
je bio bolji čovjek i od Alija i od Osmana, on je ubijen dok je stajao u
mihrabu, klanjajući sabah namaz i učeći Kur'an, ali ljudi nisu uzeli njegovu
smrt kao godišnjicu . Ebu Bekr Es-Siddik je bio bolji od njega ali ljudi
njegovu smrt nisu uzeli kao godišnjicu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we
sellem, je predvodnik sinova Ademovih i na dunjaluku i na ahiretu, i Allah ga
je uzeo sebi kao što je učinio i sa poslanicima prije njega, ali niko datume
njihove smrti nije uzeo kao godišnjicu gdje će činiti ono što čine šije na dan
kada je el-Husejn ubijen...Najbolje što se može
reći pri prisjećanju na ove i slične nesretne situacije, je ono što je Ali ibn
el-Husejn prenio od svoga djeda Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, da je
rekao:
'' Svaki musliman i
muslimanka kada se sjete nedaće u kojoj su bili, ma koliko davno da se dogodilo
i to bude povodom izgovaranja riječi: ''Inna Lillahi we inna ilejhi radži'un.''
(Mi Allahu pripadamo i Njemu ćemo se vratiti),Allah će im svaki put iznova dati
nagradu za strpljenje i vjeru u toj nesreći.''
(bilježe Imam Ahmed i Ibn
Madždže)''
(al-Bidaayah wa'l-Nihaayah,
8/221)
On još kaže
(8/220):
'' Rafidije su otišle u krajnost u državi
Benu Buvejh (Bani Buwayh) 400 i neke godine. Bubnjevi su odjekivali Bagdadom i
drugim gradovima na dan Ašure, pijesak i slama su bili razbacani po ulici i
pijacama, ljudi su izražavali tugu i plakali. Mnogi od njih ne bi pili vodu te noći, zbog suosjećanja sa el-Husejnom, jer
je on ubijen dok je bio žedan. Žene bi izlazile bestidno, plačući, udarajući se
po obrazima i grudima, hodajući bose po pijaci, i radile mnogo drugih
novotarija koje su za osudu... Ono što su željeni postići za ovim i sličnim
djelima jeste da napadnu države Benu Umajah (Banu Umayyah), jer je on ubijen za
vrijeme njihovod perioda.
Na dan Ašure, Nasibije Sirije čine
suprotno od onoga što šije i rafidije rade. Oni imaju običaj da spremaju
žitarice na dan Ašure, uzimaju gusul i mirišu se, oblače najbolju odjeću, i oni
uzimaju taj dan kao Bajram za koji spremaju razne vrste jela, izražavaju sreću
i zadovoljstvo, pokušavajući na taj način
isprovocirati Rafidije i razlikovati se od njih.''
Proslavljati ovaj
dan je novotarija (bid'at), i praviti od toga godišnjicu žalosti i tuge je
također novotarija.
Šejhu-l-islam ibn
Tejmijje, neka je Allahova milost na njega, je rekao:
'' Šejtan je , iskoristivši ubistvo
el-Husejna, Allah bio sa njim zadovoljan, naveo ljude da uvedu u vjeru dvije
novotarije: novotariju žaljenja i oplakivanja na dan Ašure udaranjem u prsa,
obraze, jadikovanjem i recitovanjem hvalospeva, i s druge strane novotariju
radovanja i slavljenja. Pa neki su uveli oplakivanje a drugi slavljenje, oni smatraju dan Ašure kao dan za stavljanje
crnog praha oko očiju tzv. kohl, gusul, pravljenja posebne hrane i druženja sa
porodicom... Svaka od ovih novina vodi ka zabludi. Nijedan od četiri imama ili
nijedan od učenjaka ne smatra niti jednu od ovih stvari mustehab (pohvalnom).''
(Minhajj
al-Sunnah, 4/554)
Potrebno je
naglasiti da sve ove radnje su podržali tj. ohrabrili neprijatelji islama, kako bi mogli ostvariti
njihove loše ciljeve uništavanja slike islama i njegovih sljedbenika. Imajući
ovo u vidu, Musa el-Musavi je u svojoj knjizi ''al-Shiah wa'l-Tas-heeh'',
rekao:
''Nema sumnje da su udaranje glave
mačevima i rezanje glave u žalosti za el-Husejnom na deseti dan Muharrema
javili u Iraku Iranu i Indiji za vrijeme okupacije ovih zemalja od strane
Britanije. Britanija je jako dobro iskoristila neznanje i naivnost kod šija i
njihovu veliku ljubav prema el-Husejnu, te ih podučila udaranju glave mačevima.
Do nedavno britanska ambasada u Teheranu i Bagdadu je sponzorisala Husejnove
parade prilikom kojih se ovaj ružni spektakl sprovodio na ulicama. Cilj
britanske imperijalističke politike je da podržavanjem ovih spektakla i
iskorištavanjem na najgori način, daju prihvatljivo opravdanje za britanski
narod i slobodne novinare koje opovrgava britansku kolonijalizaciju u Indiji i
ostalim muslimanskim državama, i prikazuju narode ovih zemalja kao divljake
koje treba spasiti od njihovog neznanja i divljaštva. Slike parada koje su
marširale na ulicma na dan Ašure , u kojem hiljade ljudi lancima udara po
leđima, čineći da ona krvare, udara bodežima i mačevima u glavu , su se
pojavile u britanskim i engleskim novinama, i političari su time opravdali
svoju kolonizaciju ovih zemalja, kao humanu dužnost kako bi se ljudi čija je
kultura to što prikazuju, vodili ka civilizaciji i napretku. Kada je Jasin
el-Hašimi, irački premijer u vrijeme britanske okupacije Iraka, posjetio London
zbog pregovora sa Britanijom za kraj mandata, rečeno mu je : '' Mi smo tu da pomognemo
irački narod da ostvari napredak i sreću i da ih izbavimo iz divljaštva.'' Ovo
je naljutilo Jasina al- Hashima i on je ljutito napustio prostoriju za
pregovore, ali su se oni ljubazno izvinuli i zamolili ga da pogleda
dokumentarac o Iraku, za koji se ispostavilo da je riječ o Husejnovim paradama
na ulicama gradova, gdje se prikazuju užasne slike ljudi kako se udaraju
bodežima i lancima. Kao da su mu sa ovim htjeli reći: ''Da li bi obrazovani
ljudi sa vrlo malo civiliziranosti radili takve stvari sebi?!''
A Allah najbolje
zna!
Prevela: I.A.
