Pitanje:
Molim vas pojasnite mi akidu (vjerovanje) Maturidija,
i da li će oni ući u Džennet?
Odgovor:
Hvala pripada Allahu.
Hvala pripada Allahu.
Prvo:
Maturidije su kelamistička
(filozofska) grupa zasnovana na novotarijama; dobili su ime po Ebu Mensuru
el-Maturidiju. Na početku njihov glavni cilje je bio korištenje racionalnih i
filozofskih dokaza u pobijanju njihovih neistomišljenika, Mu'tezila, Džehmija i
drugih, da bi dokazali osnove islama i islamskog vjerovanja.
Maturidije su prošle kroz nekoliko
faza. Nisu bili poznati po ovome imenu osim nakon smrti njihovog osnivača, isto
kao što Eš'arije nisu bile poznate i nisu se širile osim nakon smrti
Ebu-l-Hasana el-Eš'arija. Možemo sažeti njihove faze razvijanja u sljedeće:
Porijeklo:
Glavna svrha u ovoj fazi jeste žestoka
rasprava sa Mu'atezilama. Značajna ličnost u ovom periodu je bio Ebu Mensur
el-Maturidi, čije je puno ime bilo Muhammed ibn Muhammed ibn Mahmud el-Maturidi
el-Semerkandi; nazvan je po Maturidu, a to je mjesto blizu Semerkanda u
Transoksaniji, gdje je rođen.
Smatra se jedan od začetnika mezheba
racionalista; nije stekao posebno veliko znanje o islamskim tekstovima niti iz
nauke hadisa, a što je slučaj sa većinom učenjaka na polju kelama i usula.
Na Ebu Mensura el-Maturidija je
uticala Džehmijska akida na mnogo načina, a najznačajnije je bilo tumačenje
tekstova Kur'ana i sunneta koji govore o uzvišenim (Allahovim) svojstvima koji
su svrstani kao sifatu haberijjeh (svojstva koja su zasnovana na tekstu
i ne mogu se dokazati racionalnim razumom, kao što je Lice, ruka i tako dalje)
na način koji se ne podudara sa vanjskim značenjem. Također je zapao pod uticaj
novotarija i ideja Murdžija.
Također na njega je uticao Ibn Kullab
(umro 240 h.g.) sa svojom novotarijom koncepta uzvišenog „unutrašnjeg govora“
(el-kelamu-n-nefsi).
Razvoj:
Ovo je period u kojem učenici
El-Maturidija i oni na koje je on uticao razvijaju njegove ideje još dalje, ii
razvijaju zasebnu kelamističku (filozofsku) sektu. Sekta je se prvo pojavila u
Semerkandu, i radila je da raširi i odbrani ideje njihovog vođe i šejha,
također su pisali i knjige. Slijedili su mezheb imama Ebu Hanife u fikhu. Tako
da je Maturidijska akida se raširila u Semerkandu kao nigdje drugo.
Od poznatih ličnosti ovog perioda su:
Ebu-l-Kasim Ishak ibn Muhammed ibn Isma'il el-Hakim es-Semerkandi i Ebu
Muhammed Abdulkerim ibn Musa ibn 'Isa el-Bezdevi.
Usaglašavanje Maturidijske akide:
Glavna odlika ovog perioda uveliko
rašireno pisanje knjiga i skupljanje dokaza na kojim su se zasnivala vjerovanja
Maturidija. Tako da je to bio najvažniji period u vidu usaglašavanja ovog
mezheba.
Od najvažnijih ličnosti ovog perioda
su: Abdulme'in en-Nesefi i Nedžmudin 'Umer en-Nesefi.
Širenje:
Ovo se smatra jednom od najbitnijih
faza, gdje Maturidije dolaze do vrhunca njihovog širenja i rasprostranjenosti.
To je bilo zbog podrške Osmanlijskih sultana. Uticaj Maturidija se raširio
dokle god je dostizala vlast Osmanlijske države. Tako da su se proširili i na istog
i na zapad u arapskim zemljama, u Indiju, i u zemlju Turka, Perzijanaca i
Bizantijaca.
Bilo je mnogo velikih učenjaka među
njima, kao Kemal ibn Humam.
Maturidije su se širile i broj
sljedbenika se povećao u Indiji i susjednim istočnim zemljama, kao što je Kina,
Bangladeš, Pakistan i Afganistan. Također su se proširili u Turskoj, na
području Bizantije, Perzije i Transoksaniji; još uvijek imaju jak uticaj u ovim
zemljama.
Drugo:
Razlike između Maturidija i
Ehlu-s-Sunneta:
Maturidije su podijelile temelje islama:
„Racionalna spoznaja Boga“
(El-Uluhijjeh el-'Aklijjeh) – ovo se odnosi na
ono što može biti dokazano razumom, a tekstovi Kur'ana i sunneta su
drugorazredni tome; u to spada Tevhid (Allahova jednoća) i Njegova uzvišena
svojstva.
„Razna vjerska pitanja potvrđena
tekstovima“ (sem'ijjeh šer'ijjeh) – ovo se
odnosi na pitanja koja, na osnovu razuma, sa sigurnošću možemo reći da su
moguća, ali nema racionalnog dokaza da se to dokaže ili suprotno (da se
negira); to uključuje Poslanstvo, kaznu u kaburu, i stvari koje se vežu za
Ahiret. Međutim bitno je spomenuti da su neki od njih svrstali Poslanstvo u
prethodnu kategoriju „Racionalna spoznaja Boga“.
Jasno je da je ovo iznad suprotno putu
Ehlu-s-Sunneta ve-l-Džem'ata, kojima su Kur'an, sunnet i konsenzus ashaba
izvori znanja, i to se odnosi na sva vjerska pitanja. (Tj. ne dijele ih u dvije
grupe kao što su to uradile Maturidije)
Štoviše, razišli su se sa
Ehlu-s-Sunnetomu novotariji podjele temelja islama (usulu-d-din) na one koje su
zasnovani na racionalnim dokazima i one koji su zasnovani na tekstovima. Ovo je
zasnovano na pogrešnoj ideji, a to je da pitanja vjere i ubjeđenja se mogu
podijeliti temelje koji se mogu dokazati razumom a ne bi se mogli dokazati samo
tekstom; nego, dokaz iz tekstova Kur'ana i sunneta u ovim pitanjima se može
smatrati dodantnim dokazom koji nadopunjava ono na što ukazuju racionalni
dokazi po pitanju temelja vjere.
Maturidije kao i druge kelamističke
sekte kao što su Mu'atezile i Eš'arije, govorili su o obavezi spoznaje Allaha,
subhanehu ve te'ala, razumski prije nego se počnu izučavati tekstovi Kur'ana i
sunneta; smatrali su to kao prvu obavezu svakog mukellefa (onaj ko je dužan
postupati po šerijatu), i kažu da nema niko isprike ako to ne uradi. Štoviše
smatraju da će osoba biti kažnjena ako to ne uradi, čak i ako je to prije nego
je i poslan Poslanik ili Vjerovjesnik. Tako da su se u tome složili sa
Mu'atezilama. Ovaj stav je očito pogrešan, i suprostavlja se onome što je
potvrđeno u Kur'anu i sunnetu, koji ukazuju da nagrada i kazna tek slijedi
nakon slanja objave, kao što Allah, subhanehu ve te'ala, kaže: „A Mi nijedan
narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!“ (Prijevod značenja El-Isrā', 15)
Štoviše, ispravan stav je da je prva i
prvoshodna dužnost svakog čovjeka da potvrdi Allahovu Jednoću (Tevhid),
subhanehu ve te'ala, i da uđe u Njegovu vjeru, ne da samo zna da je On
Stvoritelj, jer to je nešto što je Allah usadio u srca svih stvorenja.
Prema Maturidijama, koncept Tevhida
znači potvrda da Allah, subhanehu ve te'ala, je jedan u Svome postojanju i da
je nerazdvojiv; jedan u Svojim svojstvima, i nema ništa kao On; i Jedan u
Njegovim djelima i da niko nema udjela sa Njim u stvaranju. Tako da su dali sve
od sebe da dokažu ovo shvaćanje Tevhida, koja je zasnovana na ideji da Bog, po
njihovom shvaćanju, je onaj ko je u stanju da stvara, koristeći racionalne i
filozofske dokaze i analogije koje su izmislili Mu'atezile i Džehmije. Ovi
dokazi koje je pobio selef i imami i njihovi sljedbenici, a i vodeći učenjaci
kelama i filozofije, koji su istakli da su dokazi koji su u Kur'anu ispravniji.
Maturidije su potvrdile samo osam
osobina Allahu, subhanehu ve te'ala, iako su se razišli po pitanju detalja kod
nekih. Te osobine su: život, snaga, znanje, volja, sluh, vid, govor i to da je
Stvoritelj.
Druga svojstva iz Kur'ana i sunneta,
tzv. sifatu-l-haberijje (svojstva koja se mogu saznati samo preko objave i ne
mogu se dokučiti razumom kao što su: Lice, šake itd., bilo da se rade o
Njegovom biću ili djelima), prema njihovom mišljenju ne mogu se dokazati
racionalnim dokazima, tako da ih oni sve negiraju, i pogrešno tumače Kur'an i
sunnet gdje se spominju ta svojstva.
Ehlu-s-sunne ve-l-džema'ah, suprotno
tome, vjeruju u lijepa imena i savršena svojstva i smatraju ih tevkifi
(tj. da se mogu spoznati na osnovu Kur'ana i sunneta). Vjeruju u njih tako što
potvrđuju ono što se spominje u Kur'anu i sunnetu, bez da ih poistovjećuju sa
stvorenjima. Tvrde da Allah nema nikakvih nedostataka niti je na bilo kakav
način sličan Svojim stvorenjima, bez da negiraju ili pogrešno tumače ijedno od
Njegovih imena ili svojstava, i vraćaju znanje o suštini tih svojstava Njemu,
pripisujući Mu ta svojstva onako kako Mu dolikuje. Uzvišeni Allah je rekao:
„Niko nije kao On! On sve čuje i sve
vidi.“ (Prijevod značenja Eš-Šūrā,
11)
Maturidije smatraju da istinski
Allahov govor je to „unutrašnji govor“ koji je uvijek prisutan kod Njega, koji
se ne čuje, i da sve ono što se čuje ništa da vanjska manifestacija Njegovog
vječnog unutrašnjeg govora i to ih je dovelo do zaključka da se svi mushafi
koji su prisutni kod ljudi trebaju smatrati stvorenim. Tako su završili
prihvatajući stav Mu'atezila, koje se suprostavlja jednoglasnom mišljenju svih
učenjaka; ima doista mnogo predaja od učenjaka da je ovaj stav pogrešan,
ustvari, da onaj ko tvrdi da je Kur'an stvoren postaje kafir (nevjernik).
Maturidije kažu po pitanju definicije
da je to samo vjerovanje u srcu. Neki od njih kaži i da je to potvrda jezikom,
ali ne vjeruju da se povećava ili smanjuje. Isto tako rekli su da je zabranjeno
da čovjek kaže: „Inšallah (Ako Allah htjedne)“ po pitanju da li je čovjek
vjernik, i da su islam i iman sinonimi, bez ikakve razlike među njima. Pa su
tako na istome kao i Murdžije po tome pitanju, i razišli su se sa ehlu-s-sunnetom
ve-l-džema'atom, jer iman, prema objavi, ubjeđenje u srcu, riječi i djela;
povećava se sa dobrim djelima i smanjuje sa grijesima.
Potvrđuju viđenje Allaha, subhanehu ve
te'ala, na ahiretu, ali negiraju bilo kakav smjer ili bilo kakav direktni susret.
Ovaj stav je sam u sebi oprečan, jer prvo potvrđuju nešto i onda to zanegiraju
u stvarnosti.
Za više informacija po ovome pitaju
pogledajte:
- El-Mevsu'a el-Mujessera fi-l-Edjan ve-l-Mezahib ve-l-Ahzab el-Mujessira, 1/95-106.
- El-Maturidijje, magistarski rad, Ahmed ibn 'Avvadullah el-Luhajbi el-Harbi
- El.naturidijje ve mevkifuhum min Tevhid el-Esma' ve-s-Sifat, magistarski rad, Šems el-Afgani es-Selefi
- El-Istikame, šejhu-l-islam Ibn Tejmijje
- Medžmu'u-l-Fetava ve-r-Resa'il el-'Usejmin, 3/307-308.
Treće:
Ne može se reći za sljedbenike
Maturidijske akide da će zasigurno ići u Džennet ili Džehennem; nego oni su kao
i ostali obični muslimani; iako imaju neka novotarska ubjeđenja, njihova
novotarija nije kufr. Tako da su oni, općenito, kao i ostali muslimani:
„To neće biti ni po vašim željama
ni po željama sljedbenika Knjige; onaj ko radi zlo biće kažnjen za to i neće
naći, osim Allaha, ni zaštitnika ni pomagača;
a onaj ko čini dobro, bio muškarac
ili žena, a vjernik je – ući će u Džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun
jedan nepravda.“ (Prijevod značenja En-Nisā', 123-124)
Što se tiče njihove novotarija, ona se
razliku kod svakog pojedinca, neki su zasnovali svoje stavove na pogrešnom
tumačenju ili na zaključku do kojeg su došli nakon ulaganja mnogo truda, tako
da imaju opravdanje; ostali su pogriješili u svome pristupu tako da se mogu
kriviti, tako da su oni u konačnici podložni Allahovoj volji – ako On hoće
kaznit će ih, a ako hoće oprostit će im.
Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje,
rahimehullahu te'ala, je rekao nakon što je govorio o grupi najvećih Eš'arijskih
učenjaka:
„Štoviše, nema ni jednog od ovih
učenjaka a da nije uložio zavidan trud u službi islamu, radeći dobra djela,
odgovarajući na stavove mnogih novotara i otpadnika, i podržavajući mnoge
stavove koji su na sunnetu i od vjere, kao što je jasno svakome ko je svjestan
njihove situacije i ko govori o njima na osnovu znanja, istine, pravde i
nepristrastnosti.
Jer su se oni zbunili kada su
prihvatili ovaj princip koji su u osnovi preuzeli od Mu'atezila, iako su oni
plemeniti i mudri ljudi, nisu imali izbora osim da ustraju na njemu i prihvate
ono što to podrazumijeva. Zbog toga su razvili mišljenja koja su učeni
muslimani, koji se drže vjere morali osporiti. Zbog toga, ljudi su se
podijelili u dvije skupine po pitanju njiih:
Neki su ih ljudi poštovali, zbog
njihovih dobrih osobina i vrlina; drugi su ih korili na osnovu mišljenja koja
su razvili zasnovana na novotariji i zabludi.
Ali najbolji pristup u svemu je
srednji (Tj. biti pravedan u priznavanju i dobra i zla).
Greške u koje su upali ne svode se
samo na njih; drugi ljudi od znanja i pridržavanja vjere su također upali u
slične greške. Uzvišeni Allah, prima dobra djela od svih Njegovih robova
vjernika, i prelazi preko njihovih loših djela:
'Gospodaru naš, oprosti nama i
braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude
imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!' (Prijevod značenja El-Hašr, 10)
Nema sumnje da ako osoba dadne sve od
sebe trudeći se da spozna istinu i da nauči svoju vjeru zasnovanu na sunnetu
Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa napravi neke greške pri tome, Allah
će mu oprostiti njegove greške, kao ispunjenje dove koju je Allah primio od
Svoga Poslanika i vjernika, kada su rekli: 'Gospodaru naš, ne kazni nas ako
zaboravimo ili što nehotice učinimo!' (Prijevod značenja El-Bekare, 10)
Ako neko slijedi svoje strasti i
prohtjeve, i onda počne osuđivati na osnovu toga osobe koji su se razišli sa
njime jer su neke stvari pogrešno shvatili, misleći da je on upravu nakon što
su se potrudili oko toga, i da njihova greška može sadržavati novotariju koja
se suprotna sunnetu, onda treba da isto postupi, više-manje, sa onima koje poštuje
i slijedi. Vrlo je rijetko da neki učenjak od kasnijih učenjaka čist od takvih
grešaka, jer je pristuna velika smutnja i nesigurnost, i jer su ljudi udaljeni
od izvora poslaničkog svjetla preko kojeg osoba dolazi do ispravne upute i
odstranjuje zbunjenost i sumnju iz svoga srca.“ Der' Te'arudi-l-'Akli
ve-n-Nakli, 2/102-103.
A Allah najbolje zna.